Sučeljavanje psihologije i duhovnosti, istraživanje optimalnog mentalnog zdravlja, samorealizacija i razvoj potpune ljudske zrelosti

Transpersonalna psihologija je četvrti smjer akademske psihologije, koji se razvio potkraj 1960-ih godina, nakon biheviorističkog, psihoanalitičkog i humanističkog smjera. Ona je utemeljena na spoznajama Williama Jamesa, Junga, Freuda, Abrahama Maslowa, Kena Wilbera i raznih drugih značajnih psihologa.

Ona uključuje i uvažava uvide čitavog spektra disciplina kvantne fizike, antropologije, sociologije, biologije, filozofije i teologije, te eklektički pristupa uvidima biheviorističke, psihoanalitičke i humanističke psihologije.

Carl Jung opisuje “kolektivno nesvjesno” kao transpersonalno nesvjesno. Samoaktualizacija, koju je proučavao Abraham Maslow bila je ključni element u osnivanju transpersonalne psihologije. Maslow je inkorporirao kreativnost, altruizam, vrhunska iskustva i osobno djelovanje koje postoji van uobičajene osobnosti, kao i psihološku traumu i osobni rast.

Podjela grana (ili “sila”) psihologije prema Abrahamu Maslowu:

1. bihevioralna i kognitivna psihologija – usmjerena je na otkrivanje psihičkih procesa koji se nalaze u osnovi ponašanja. Ona se razvila kao akademska znanost početkom 20. stoljeća, a utemeljena je na radovima Ivana Pavlov-a, John B. Watson-a i B.F. Skinner-a, te kasnije Ulrica Neisser-a i Donalda Broadbent-a.
2. psihodinamična i psihoanalitična psihologija – proizašla je iz istraživačkog rada Sigmuda Freuda, te se razvila daljnjim radom C. G. Jung-a, Fromm-a, Erikson-a, Adler-a, Renk-a i dr. značajnih psihologa. Ova grana najviše se bavi proučavanjem psihopatologije.
3. humanistička i egzistencijalna psihologija – utemeljena je na radu Abraham Maslow-a, Carl Rogers-a i Rollo May-a, te filozofskim razmišljanjima Martin Heideger-a, Biswanger-a i Kierkegarrd-a, a inspirirana daljnjim radom Roberta Assagioli-a, Wilhelm Reich-a, Antony Sutich-a, Paul Tillich-a i dr. značajnih psihologa; a bavi se pojmovima poput samoaktualizacije, ljubavi, kreativnosti, ljudskim motivima, potrebama i vrijednostima.
4. transpersonalna psihologija – razvila se potkraj 1960-ih godina. Utemeljena je na spoznajama Williama Jamesa, Junga, Freuda, Abrahama Maslowa, Kena Wilbera i raznih drugih značajnih psihologa. Radi se o sofisticiranom modelu prikaza evolucije svijesti, koji integrira psihologije i filozofije Zapada i Istoka, od drevnih vremena sve do danas, od znanosti do duhovnosti. Za razliku od ostalih grana psihologije, koje su usmjerene na terapiju simptoma, ovdje se pozornost teži preusmjeriti na cjelovit rast osobe, samorazvoj i ekspanziju svijesti.

Abraham Maslow je smatrao da su biheviorizam i psihoanaliza previše limitirani da bi pružili bazu za kompletnu psihologiju ljudske prirode.

Prva sila psihologije pokušavala je reducirati kompleksnost ljudske prirode na jednostavne principe kondicioniranja, međutim, bila je bezuspješna kada su u pitanju aspekti poput ljubavi, svjesnosti i osobne vrijednosti.

Druga sila uglavnom se bavi proučavanjem psihopatologije. Prema Sigmundu Freudu nesvjesni psihički procesi (prije svega oni koji potječu iz djetinjstva) mogu znatno utjecati na pojavu psihičkih poremećaja kao što su primjerice neuroze. Procesi koji potječu iz djetinjstva podliježu mehanizmu potiskivanja i tjedno bi se tijekom trajanja psihoanalitičke terapije trebali izazvati i ponovno proživjeti, kako bi se u odrasloj dobi mogli svladati.

Najveći nedostatak ovog pristupa je što klasično psihoanalitičko liječenje traje godinama.

Treća sila, koja se najviše bavila samoaktualizacijom, također je doživjela ograničenja, na koja je Maslow 1968. godine upozorio. U svojim daljnjim istraživanjima on je otkrio mogućnosti koje nadilaze samoaktualizaciju. U trenucima kada osoba doživljava vrhunska iskustva (peak experiences), poimanje sebe (selfa) se rasplinjuje u svjesnost većeg i šireg jedinstva sa svime što jest. I upravo to područje je područje kojim se bavi transpersonalna psihologija, te ju je stoga Maslow nazvao “četvrtom silom” psihologije.

Pred kraj svojeg života, Maslow je nadodao, na vrh svoje ljestvice, i šestu potrebu – Potreba za samonadilaženjem (transcendencijom), koja predstavlja temelj kojim se bavi transpersonalna psihologija.