Tko ili što je Panacea

Panacea je simbol univerzalnog zdravlja i naziv za čudotvorni „svelijek“ koji liječi sve bolesti te daruje mladost i besmrtnost. Čudotvorni lijek provlači se kroz mnoge kulture:

  • transparent panaceau grčkoj mitologiji poznat je kao ambrozija u posudi koju posjeduje boginja Panacea,
  • u Bibliji je opisan kao hrana sa Drva Života u Rajskom vrtu,
  • u Vedama je poznat kao Amrita – napitak besmrtnosti načinjen od Some (nektara blaženstva),
  • u Ayurvedi se povezuje sa biljkom guduchi,
  • u Jyotishu (Vedskoj astrologiji) sa Šukrom –utjelovljenjem Venere, koja jedina posjeduje sanđivini matru koja oživljava mrtve,
  • u kineskoj medicini sa ginsengom, a u mitologiji kao „breskve besmrtnosti“,
  • u starom Egiptu sa napitkom od „bijelog zlata“,
  • u drevnom Sumeru sa mlijekom boginje plodnosti Ninhursag,
  • u ranom kršćanstvu sa napitkom ispijenim iz Svetog grala,
  • u renesansi je znan kao eliksir života načinjen od kamena mudraca,
  • ima još brojne nazive poput: plesna voda, voda života, Aab-i-Hayat, Maha Ras i dr.

Čudotvorni svelijek je moć ozdravljenja koja se nalazi u svima nama, samo moramo znati kako doći do nje. Svatko od nas treba pronaći Panaceu u sebi!
Ne postoji čarobni štapić, niti čarobni lijek za sve bolesti ili čudotvorna terapija koji će odnijeti sve vaše probleme, kao što ne postoje ni instant rješenja. Potrebno je mnogo truda, rada na sebi, zdrav način življenja i zalaganje za duhovni rast i razvoj da bismo bili u stanju pronaći Panaceu u sebi.

Legenda o boginji Panacei i čudotvornom napitku

Panacea, prema grčkoj mitologiji, je bila boginja univerzalnog zdravlja, koja je posjedovala posudu sa čudotvornim „lijekom za sve“ ili „ambrozijom života“.
Ona je kćerka Epione boginje iscjeljivanja (one koja umiruje bol) i Asklepija boga liječništva (sina Apolona – boga sunca i medicine).

Asklepiju su u čast iscjeljivali brojni drevni liječnici, uključujući i Hipokrata – oca naše današnje klasične medicine. Originalna Hipokratova zakletva spominje Apolona, Asklepija i Panaceu: „Kunem se Apolonom liječnikom, i Asklepijem, i Higeom, i Panaceom i svim ostalim bogovima, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze…”

Asklepijev štap, ili poznat kao eskulapov štap oko kojeg je omotana zmija, je starogrči simbol povezan sa astrologijom i medicinom, koji se i dan danas koristi kao medicinski simbol liječničkog umijeća. Štap predstavlja autoritet boga liječenja, dok zmija predstavlja regeneraciju, ponovno rođenje i plodnost. Smatralo se da Asklepije može pacijente oživiti, tj. vratiti iz mrtvih, zbog čega je postavljen na nebo kao zviježđe Ofijuh ili Zmijonosac, koje leži između strijelca i vage. U ranom kršćanstvu to zviježđe se povezivalo sa Sv. Pavlom koji nosi maltešku zmiju.

Epiona i Asklepije, osim Panacee, imali su i kćerke: Higeju boginju zdravlja, čistoće i higijene, Asceso boginju procesa iscjeljenja, Iaso boginju oporavka od bolesti, Aglaeu boginju ljepote i zdravog izgleda i dva sina koji su bili kirurzi.

Smatralo se da je Panaceina posuda sa formulom čudotvornog napitka „lijeka za sve“ isti gral iz kojeg su kasnije pili Isus i njegovi apostoli na posljednjoj večeri, nakon čega je gral povjeren Josipu na čuvanje, koji je za vrijeme Isusova razapeća u gral skupio krv iz njegovih rana. Rani kršćani smatrali su da onaj koji pije iz grala oslobođen je boli i patnje te zadobiva vječni život.

Josip je gral prenio u Glastonbury, Englesku, gdje je osnovao prvu kršćansku crkvu, koja je poznata kao posljednje počivalište legendarnog kralja Artura – vođe vitezova okruglog stola (potomaka sarmaćana) i vladara Camelota.
Uz Artura se vežu brojne legende sa čarobnjakom Merlinom i Gospom od jezera, a najpoznatija govori o tome kako je iz kamena izvukao mistični, čarobni mač Eskalibur, koji je potvrdio njegovo plemenito porijeklo i pravo na vladanje. Traganje za svetim gralom dio je tih legendi. Arturov najodaniji vitez Galahad (sin Lancelota, Arturovog najboljeg prijatelja), poznat kao vitez čistoga srca, pronašao je gral te skupa sa svojim prijateljem vitezom Percivalom gral je prebacio u mitski Sarras. Nakon što je Galahad pio iz svetog grala uzdigao se na nebo i svaki trag o gralu nestaje.

Legenda govori da su gral u tajnosti nastavili čuvati templari (vitezovi redovnici) – čuvari Isusova groba i Svetog grala, koji su u Svetoj Zemlji štitili hodočasnike. Njihovo sjedište bila je palača sagrađena na ostacima Salomovog hrama. Nakon pada njihovog posljednjeg uporišta u mjestu Acre, tadašnji glavni grad Jeruzalema, oni bježe i prenose sveti gral brodom, koji je brzo potonuo i svaki trag grala se gubi…
Preživjeli templari odlaze u Francusku, koja postaje njihovo novo uporište gdje postaju bogat, moćan i utjecajan red. Smatra se da je upravo gral bio izvor njihove moći i bogatstva.

Progon templara i ukidanje njihovog reda učinio je avignonski Papa Klement V. pod utjecajem francuskog kralja Filipa IV. Masovna uhićenja Templara i njihovo spaljivanje na lomači bila su organizirana u Francuskoj na dan petak 13. listopada 1307. godine, što postaje korijen praznovjerja o nesreći koju donosi petak 13.

Nakon pada templara, kroz koprenu stoljeća, pojavila se teorija da sveti gral nije posuda, već Isusova loza čuvana u tajnosti. Prema toj teoriji, Isus je bio u braku sa Marijom Magdalenom i sa njom imao djete. Nakon njegove smrti i uzašašća, ona je uspjela pobjeći sa djetetom (kćerkom) na jug Francuske. Marija Maglalena i njezina kćer Sarah imale su legitimno pravo za upravljanje Crkvom, što je zgrozilo tadašnje crkvene vladare, zbog čega su templari zapravo prognani, jer su čuvali nasljednice. Ta loza nastavila se čuvati u velikoj tajnosti kroz razna tajna društva. Zbog svega toga crkva je žene proglasila nižim bićima, a mnoge su spaljene na lomačama kao vještice.

Toj teoriji u prilog ide činjenica da Sveti gral, iako se smatra najvećim kršćanskim relikvijem,  nikada nije bio u posjedovanju crkve, već su ga čuvali neovisni templari. Također, sama riječ „sveti gral“ je izvedenica iz starog francuskog „sangreal – sangraal – sang greyl“ što u prijevodu znači „kraljevska krv“ te objašnjava mogućnost proširenja Isusove loze na Europske krajeve, koja vuče svoje korijenje iz Davidove kraljevske loze.

Za neke je gral posuda, za neke loza, a za neke kamen mudraca. U srednjem vijeku i renesansi alkemičari su opsesivno tražili eliksir vječnoga života, mitsku supstanciju povezanu s kamenom mudraca, koja čovjeku može omogućiti nevjerojatno dug život, čak i besmrtnost.
Prema legendi, francuski alkemičar Nicolas Flamel pronašao je kamen mudraca i ostvario besmrtnost. Za grofa Saint-Germainea, plemića misterioznih sposobnosti, koji je živio u 18. stoljeću, također se smatra da je uspio kreirati eliksir besmrtnosti.

Potraga za svetim gralom i dan danas inspirira brojne umjetnike, duhovnjake, povjesničare, psihologe i filozofe, jer zapravo predstavlja traganje za mističnim jedinstvom sa Bogom. Gral je metafora za ljudsko tijelo u kojem se nalazi Sveti duh.
U kršćanstvu gral predstavlja sveto srce Kristovo; donosi vječni život onima koji pronađu Krista (ljubav) u sebi. Gubitak grala predstavlja život u dualnosti, u iluziji, gubitak zlatnog doba – čovjekove praiskonske duhovnosti i povezanosti sa Bogom (svijest jedinstva).

Prema Jungu, gral simbolizira unutrašnju ispunjenost za kojom su ljudi uvijek tragali.